Projekt Upoznaj svoje sugrađane dio je istraživačke nastave s ciljem razvijanja kritičkog odnosa prema zavičajnoj i kulturnoj produkciji koja podrazumijeva sve vrste umjetnosti. Projekt se provodi već četiri godine, a Ekonomska škola Požega se ove školske godine 2024. / 2025. po prvi put uključila kao jedina srednja škola Požeško-slavonske županije. U projektu je ove godine sudjelovalo četrdeset knjižničarki iz šest županija (Osječko-baranjske, Brodsko-posavske, Bjelovarsko-bilogorske, Zagrebačke, Grada Zagreba i Požeško-slavonske), autorice su projekta knjižničarke Ksenija Kesegi-Krstin i Nataša Mesić Muharemi.
Ciljevi su projekta: njegovanje zavičajnosti, razvijanje osjećaja pripadnosti i prepoznatljivosti u hrvatskom i europskom prostoru, razvijanje komunikacijskih i socijalnih vještina te informacijske i medijske pismenosti te promicanje čitanja radi uživanja. Učenici 1. d razreda prodavača u sklopu projekta ugostili su zavičajnoga književnika Ivicu Ciganovića te na samom književnom susretu iznosili svoja mišljenja o piščevim pripovijetkama koje su pročitali. U projektu je aktivno sudjelovalo deset učenika: Iva Pančić, Lea Bluha, Gabriela Ljahi, Nika Tadić, Veronika Lombar, Katarina Pranjić, Lorena Marić, Darijo Mazal, Ivan Sigurnjak i Martina Mijatović. Učenica Lea Bluha intervjuirala je književnika te sudjelovala s novinarskim radom na županijskoj razini Lidrana, intervju možete pročitati u nastavku…
SUSRET SA ZAVIČAJNIM KNJIŽEVNIKOM
Ljubite svoju zemlju, svoj narod i svoju kulturu
U sklopu projekta Upoznaj svoje sugrađane kojemu je cilj promicanje zavičajne kulture ugostili smo u Ekonomskoj školi Požega književnika Ivicu Ciganovića
Zavičajni je književnik Ivica Ciganović, umirovljenik, rođen u Alilovcima, selu koje pripada općini i Župi Kaptol. U rodnom selu i danas živi. Po zanimanju ekonomist, veći je dio radnog vijeka proveo u tijelima državne uprave, a posljednjih deset godina u uredu Požeške biskupije. Pisanjem se aktivno počeo baviti prije dvadeset godina.
Možete li nam se predstaviti kroz nekoliko kratkih pitanja?
Najdraže mjesto? Moje najdraže mjesto je selo Alilovci u kojem sam se rodio i odrastao, iza njega slijedi Osijek u kojem sam proživio dio mladosti, teške, ali lijepe godine odrastanja i zrelosti.
Najdraži hrvatski književnici? Augusta Šenou stavio bih na prvo mjesto, ali su mi jednako dragi Eugen Kumičić, Antun Gustav Matoš, a od novijih Ivan Aralica.
Najdraža knjiga? Odgovor o najdražoj knjizi sadržavao bi dulji popis, a ako moram izdvojiti jednu onda je to „Kletva” Augusta Šenoe.
Najdraži/a profesor/ica? Profesoricu hrvatskoj jezika Branku Duždagić nikada neću zaboraviti iako nije više među živima, no držim da sam upio njezinu ljubav za ljepotom i čistoćom hrvatskog jezika i njezinu privrženost pisanoj riječi.
Možete li izdvojiti neku zanimljivu anegdotu iz svojih školskih dana povezanu s pisanjem testova?
Uz svoj pismeni rad iz Hrvatskog jezika koji vi na maturi zovete esej, pamtim kako sam u zadanom vremenu uspio napisati dva, prvi svojem dobrom prijatelju koji nije bio osobito nadaren pisanjem, a drugi sebi. Ovo ne kažem kako bih se hvalio, nego zato što sam uspio prevariti tu meni najdražu profesoricu mada je ona sumnjala u rad mojega prijatelja.
Autor ste nemalog broja zavičajnih djela naziva Tkanica je selo opasala, Nedosanjani san, Ljudi iz moje doline, Kazivanja čič’ Ive Barća, Alilovci – zaboravljeni pogledi, Znani i neznani te Jablani. Kao zavičajni književnik što nastojite sačuvati u svojim pripovijetkama za buduće naraštaje?
Kroz likove svojih pripovijesti i događaje u kojima su se našli htjedoh sačuvati uspomene na jedno vrijeme koje je otišlo nepovratno, u kojem se živjelo siromašno u oskudici, ali u kojem su ljudi bili sretni i dijelili među sobom sve što su posjedovali. To je bilo i vrijeme bogato narodnim običajima, vrijeme u kojem se poštivalo rodbinu, prijatelje, starije, roditelje, mještane i ljude općenito. Poštivali su se i voljeli i vršnjaci međusobno bez obzira što su se ponekad i potukli, na kraju ipak jedni bez drugih nisu mogli. Seoska je sredina posebno obilježena time, ali i u gradu je društveni život bio vrlo osebujan.
Za pripovijetku Jesi ‘l živa staričice moja dobili ste plaketu Slavko Kolar Hrvatskog sabora kulture za prozno stvaralaštvo, koliko Vam znači to priznanje za Vaš književni rad?
Sretan sam što je moj rad prepoznat i ocijenjen visokom ocjenom i plaketom između četrdeset i tri rada koja su pristigla na natječaj iz cijele Hrvatske. Kad je moje ime bilo pročitano nisam se snašao, kao da se sve okretalo oko mene, a ja sam trebao pročitati još i ulomak iz te pripovijesti. I to čitanje bilo je vrlo emotivno. Možda mogu sažeto odgovoriti: ohrabrila me i još me nuka na daljnji rad.
Jeste li se ikad okušali u pisanju poezije?
Napisao sam svega dvije ili tri pjesme u vrijeme naleta ljubavnog zanosa u ranoj mladosti, ali to nisam nikada nikome pokazao čak ni onoj kojoj je bilo namijenjeno jer sam se sramio, a ni danas to nemam sačuvano.
Blažena Djevica Marija zauzima važno mjesto u Vašim pripovijetkama, sjećate li se svog prvog susreta s molitvom, tko je imao najvažniji utjecaj na Vašu duhovnost?
Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji ili bolje rečeno ljubav prema njoj jer ta je pobožnost ujedno i ljubav i privrženost, povjerenje i vjera u pomoć i zagovor, seže u najranije djetinje dane.
Primio sam je od majke, ali je veliki utjecaj na mene imala i nazočnost Marijine kapelice u malom gaju kraj potoka i bunarića u Alilovcima kamo sam svraćao prolazeći bilo u proputovanju bilo tjerajući marvu u seoski pašnjak. To je nešto moje, tu odanost i danas gajim i rado odlazim na to samotno mjesto.
Kojih se starih božićnih običaja rado sjećate u ovo doba konzumerizma?
Svi su mi božićni običaji urezani u sjećanje. Možda najviše kićenje smrekove grane (jer mi bor nismo poznavali za tu prigodu), kićenje primitivnim ukrasima, rumenim jabučicama, orasima umotanim u šareni papir i mačcima (šećernim bombonima u raznim bojama). Za nas je Božić počeo unošenjem slame u kuću i kićenjem te smrekove grane iza večere na Badnjak. Za nas je advent bio pojam za zornice i božićne ispovijedi. Čak nam je i Božić bio poseban, morali smo na Božić ići u školu, no išli smo svečano obučeni u novînu (novo kupljenu odjeću i obuću) koju su nam roditelji priskrbili za blagdan.
Koliko i kako su ratna zbivanja obilježila Vaše odrastanje?
Moje je odrastanje obilježio Drugi svjetski rat iako sam se rodio nakon njega. Moja je obitelj s majčine strane jako stradala na kraju rata 1945., a komunističkom represijom poratnog razdoblja i moje je selo jako stradalo. Rastao sam u ozračju odnarođivanja te protuhrvatskog i protuvjerskog državnog sustava u kojem sam učio čuvati i njegovati svoje domoljublje, svoju vjeru i privrženost svome narodu. Domovinski rat doživio sam već kao odrastao čovjek te su spoznaje bolne i uspomene opterećene nacionalnom tragedijom, u tom su ozračju odrastala moja djeca, a ja sam ih uvijek učio da čuvaju te uspomene i da ne dozvole da ih se gazi.
Što biste poručili mladima s obzirom na izazovno (digitalno) vrijeme u kojem žive?
Moja poruka mladima u današnje vrijeme u kojem žive je da se međusobno poštuju, da žive časno i pošteno kako se ne bi jednom ustručavali o svojoj mladosti govoriti drugima. Ljubite svoju zemlju, svoj narod i svoju kulturu, ova je zemlja za vas stvorena i obiljem urodila, da vi budete siti i napiti i od Boga blagosloviti.
Za kraj učenici 1. d razreda Ekonomske škole Požega izjavili su o pročitanim pripovijetkama:
U pripovijetci Moć savjesti posebno mi se sviđa što autor ističe tradiciju i povezanost s prirodom. Iva P.
U priči Mlinarev sin najviše mi se svidjela toplina odnosa između dječaka Tonika i Marka. Posebno je dirljivo kako se Marko trudi zbližiti s Tonikom i pružiti mu podršku, pokazujući pravu prijateljsku nesebičnost. Nika T.
U propovijetci Moć zemlje svidjelo mi se kako su čovjeku obitelj i prijatelji najbitniji i kako bi napravio sve samo da ih održi na okupu. Svidjela mi se volja za radom koji nije plaćen novcem već dobrom pričom i čašicom rakije. Martina M.
Lea Bluha
Izvješće sastavila: Marija Šag Sadilek, prof. mentorica
